O waldorfskoj pedagogiji
Jedan od glavnih principa waldorfske pedagogije sastoji se u odgajanju djeteta primjereno njegovoj životnoj dobi. Zato je potrebno da pedagog dobro poznaje razvojne stadije djeteta, kako bi mogao izabrati nastavno gradivo i način nastave tako da odgovara djetetu, da se to događa u pravom trenutku, ni prerano, ni prekasno. To će ilustrirati mali primjer: devetogodišnje dijete po pravilu prolazi unutarnji razvoj u kojem više ne osjeća po sebi razumljivu zaštitu i podršku majke i oca, dijete odjednom doživljava distancu prema roditeljima i stvarima. Tada mogu nastati osjećaji straha i usamljenosti. Često pitanje u to doba glasi: “Da li si ti zaista moja majka, da li si ti zaista moj otac ili ste me jednostavno našli i uzeli k sebi?” . Također se kod ponekih devetogodišnjaka javlja želja da po noći dopužu roditeljima u krevet i sl. Za devetogodišje dijete to je razdoblje kada se razlama osjećaj jedinstva i sigurnosti. Što ova činjenica zahtjeva od nastavnika? Zahtjeva da dijete nauči samo rukovati s ovim mrvljenjem i rasipanjem i da doživi kako se polazeći od cjeline nešto dijeli ali se opet može sjediniti: sada je vrijeme kad je dijete unutarnje spremno naučiti računanje razlomcima.
“Odgoj u svim životnim dobima temelji se na samoodgoju.”
(Dr. Rudolf Steiner)
Kao što pokazuje prije navedeni primjer o računanju razlomcima, potrebna je unutarnja spremnost i maturacija tj. određena zrelost da bi ijete moglo učiti. Kod mlađeg djeteta spremnost za učenjem je povezana s fizičkim i duhovno-duševnim razvojem i odrasli je ne mogu svojevoljno prouzročiti. Na kasnijem stupnju i kod odraslih postoji moguća svjesna odluka i želja za učenjem. To vrijedi za pedagogiju svih stupnjeva starosti – da se potakne volja za samoodgojem.
Dijete se u svojem ranom razdoblju nalazi u stanju svijesti sličnom spavanju ili sanjanu. Ova činjenica odnosi se isto tako na svijest o sebi samome kao i na svijest o okolini. Uspoređuje li se rani razvoj djeteta sa spavanje, onda se jasno mogu razlikovati tri faze:
1. Faza dubokog spavanja – do oko 2,5 godine djetetova života
2. Faza sna – od 2,5 do 5 godine
3. Faza budnosti – od 5 do 7,5 godine
Za vrijeme nesvjesne faze dubokog spavanja, do oko 2,5 godine života, izvršava se osnovno strukturiranje i diferenciranjemoždanih brazda i vijuga. Nakon ovog vremena moždane funkcije se samo još koordiniraju na temelju postojećih formi.
Oko 5. godine potpuno se razvila faza sna, dječja mašta nalazi se u procvatu, dječji crteži blistaju u svim bojama, a u slobodnoj igri na snoliki način smiono se isprepliće svakodnevna stvarnost s fantastičnom. Stvaralačka igra petogodišnjaka ima karakter sna. U trećoj fazi predškolskog djeteta oslobađaju se snage predočavanja (sposobnost stvaranja predodžbi). Ako su se dječja mašta i rano dječje pamćenje već prije razbuktali na bojama, oblicima, zvukovima, mirisima (na osjetilnim utiscima), tada predođba kod sedmogodišnjeg djeteta ima mnogo samostalniji karakter. Dijete sada u vrtić dolazi s određenom idejom onoga što se želi igrati i koje materijale za to treba imati. Sada mu također uspijeva svjesno aktiviranje pamćenja.
Dr. Steiner nam u svojim pedagoškim knjigama ukazuje da snage predočavanja, snage mišljenja i snage pamćenja u školskoj dobi jesu zapravo preobražene vitalne snage iz predškolske dobi. Ove životne snage potrebne su u ranoj dječjoj dobi za prestrukturiranje mozga i drugih organa, a sada se te snage oslobađaju od svoga zadatka i poslije otprilike 7. godine djetetova života stoje na raspolaganju za školsko učenje.
Za nas odrasle neophodan je san tokom noći kako bi se naša osjetila oporavila od neprestanih dnevnih podražaja, te kako bi se našim mislima omogućila koncentracija, a tijelo ostalo zdravo. Za dijete predškolske dobi nenadoknadivo je spavajuće i snoliko stanje svijesti, da bi dijete kasnije u životu dospjelo do pune budne svijesti, do snaga inteligencije i koncentracije i zadržalo po mogućnosti zdravu konstituciju. Akademsko učenje u predškolsko doba krade djetetu životne snage neophodno potrebne za zdrav razvoj. Stvaralačkim igranjem u djetinjstvu potiče se inteligencija i volja za učenjem u školsko i odraslo doba.
Kao što se ni ružu ne može prerano dovesti do cvjetanja nasilnim otvaranjem pupoljaka, tako se i kod djeteta od rođenja do sedme godine kao u pupoljku pod zaštitnim ovojem uspavane svijesti postepeno razvijaju strukture mozga, diferenciranje osjetilnih funkcija i snage pamćenja, sve do oslobađanja snaga predočavanja. Treniranje pamćenja, intelektualna objašnjenja djetetu u predškolsko doba upravo razaraju ovaj zaštitni ovoj i sprečavaju potpuno i prirodno razvijaju inteligencije.
Bez odraslih ljudi u svojoj okolini malo dijete ne može razvijati uspravan hod, jezik i mišljenje. Mnogi su primjeri djece odrasle u divljini koja u nedostatku ljudskih primjera nikada se nisu uspravila, naučila pričati, razmišljati, ponašati se poput ljudi. U usporedbi sa životinjom, koju vode njeni instinkti i u brzom rastu se rano specijalizira, novorođeni je čovjek potpuno bespomoćan i predan svojoj okolini; čovjek se ističe ekstremno sporim razvojem – za njegov fizički rast i razvoj potrebno mu je 20 godina, a njegova duševna zrelost ne prestaje se razvijati cijeli život. U tome se izražava individualitet čovjeka. Životinje se pojavljuju u vrstama i razlikuje se unutar ovih vrsta sasvim neznatno.
Budući da se ljudski razvoj ne ograničava ranim specijaliziranjem, u tom razvoju, pored nasljedne osnove i uvjeta okoline, dolazi u obzir jaki element svojevolje, slobode. Pretpostavka svakog učenja čovjeka je njegova sposobnost i njegov poriv za oponašanje.
Wldorfskom pedagogijom dr. Rudolfa Steinera stremi se slobodnom razvoju djeteta primjereno njegovim individualnim sposobnostima i sklonostima, kako bi kao odrasli iskusio najveće moguće životno ispunjenje i mogao odgovorno postupati u životu.
