Slobodna igra

SLOBODNA IGRA

Od svojih prvih dana malo dijete pokušava naći smisao svijeta. Sve je to „učenje“, bilo da se radi o istraživačkom ili oponašateljskom procesu, bilo da se temelji na uobrazilji ili mašti. Kakvom god igrom dijete bilo zaokupljeno, ono najbolje i najlakše uči kroz aktivno sudjelovanje: ono to samo mora učiniti jer to je njegov „posao“.

Dijete kroz igru istražuje i upoznaje svijet oko sebe. Igra je spontana aktivnost koja ga veseli i opušta. Svakom je djetetu potreba i znatiželja za igrom urođena. U igri dijete aktivno angažira svoje mogućnosti te pronalazi interese koji anticipiraju njegov psihički, tjelesni i kognitivni razvoj. Igra je vrlo nespecijalizirana aktivnost predškolskog djeteta i kao takva ima vrlo važnu ulogu u njegovom razvoju. Ona je najpogodniji poligon za razvoj i iskušavanje različitih psihičkih procesa i ljudskih osobina. Kroz igru dijete djeluje na vlastiti tjelesni, psihomotorni, emocionalni, socijalni i kognitivni razvoj pri čemu se stvaraju zdravi temelji djetetovog funkcioniranja kao osobe. Za dijete igra predstavlja ogledalo razvoja.

Dijete u interakciji s drugima razvija vlastitu sliku o sebi, otkriva načine vlastitog djelovanja na druge, ali i djelovanja drugih na njega samoga. Dijete je u igri koncentrirano i angažirano te se cijelo predaje ovoj čudesnoj, za nas odrasle, čini se nedovoljno shvaćenoj aktivnosti. Ono će u igri svemu dati smisao, a riječi i predmeti dobit će nova značenja. Dijete igru doživljava kao nešto ozbiljno jer u njoj ono zapravo istražuje, kombinira i koristi sebe i svijet koji ga okružuje. Igra djetetu predstavlja vrlo prirodan način pretvaranja, zamišljanja i prikazivanja života putem izmišljenog svijeta i upravo je to ono što mu predstavlja zadovoljavanje njegovih neostvarenih potreba i želja.   Kroz igru dijete izražava i svladava različita emocionalna stanja, stvara pozitivnu sliku o sebi, reagira na zahtjeve okoline, stvara vlastita pravila, ali se i prilagođava pravilima drugih. Dijete je u igri motivirano iznutra te je upravo iz tog razloga fokusirano na sam proces, a ne rezultat ili produkt. Igra djetetu omogućuje stvaralačku preradu realnog i objektivnog. Dijete tako percipira stvarni  svijet te ga preobražava i modificira prema vlastitom iskustvu i sposobnostima. Samo je u dječjoj igri moguće da neki predmet dobije značenje nekog drugog. Tako grana drveta može predstavljati štap, kuću, cestu, a dijete može u nekom trenu biti veliko kao tata ili mama, hrabro kao vojnik, važno kao liječnik. Dijete kroz igru iskušava i provjerava, mijenja ili se vraća istim ulogama, svaki se put iznova radujući  onome što može učiniti ili postati. Taj svijet mašte za dijete je savršen. Samo u njemu dijete ima mogućnost promijeniti stvarnost i prilagoditi ju sebi. Sasvim je sigurno to da dijete u igri neće doživjeti neuspjeh što pridonosi djetetovom samopouzdanju i stvaranju pozitivne slike o sebi. U takvoj dječjoj imaginaciji čudesna bića rješavaju nerješivo, dobro pobjeđuje zlo, strah se pretvara u hrabrost te nestaju vremenski i prostorni okviri. U slobodnoj igri sve ovisi o djetetovoj aktivnosti.   Dijete, ne samo da stvara prostor u kojemu će se igrati, stvara i samu igru, bilo da se radi o igri temeljenoj na pokretu ili da se igra neke simbolička igra u mirnom dijelu prostora. Svaka dobra igračka djetetu donosi slobodu izražavanja njegovih vlastitih trenutnih osjećaja (krpena lutka koja nema detaljno iscrtano lice može biti sretna ili plakati). Svako dijete prema svojem raspoloženju, mogućnostima i fizičkom stanju pronalazi svoj način izražavanja. Moguće je primijetiti čitav spektar raspoloženja i ponašanja u slobodnoj igri jer su vrijeme i prostor  otvoreni i pokretni.

Slobodna igra omogućuje razvoj temeljnih kompetencija:   RAZVOJ  JEZIKA Jezik se vrlo brzo razvija zbog mogućnosti spontanog govora unutar malih skupina.  Dijete koje ne govori jako dobro uči kroz konkretne primjere. Takvo dijete uči brzo govoriti kroz stvarne životne situacije ili imitirajući život kroz igru, a ne preko ciljanih govornih vježbi.   RAZVOJ SOCIJALNIH VJEŠTINA Slobodna igra djetetu pruža  intenzivnu vježbu za razvoj čitavog niza socijalnih vještina: dijeljenje, suradnju, taktičnost, percepciju i poštivanje kulturne i društvene raznolikosti itd.   EMOCIONALNI  RAZVOJ Dok se dijete slobodno igra, proživljava različita emocionalna raspoloženja koja upoznaje i savladava. Tako dijete može biti sretno, ljuto, ljubomorno, razočarano, hrabro. Dijete  kroz slobodnu igru upoznaje svoje emocije i uči ih  kontrolirati.  Na taj način dijete stvara prostor i igru koja odgovara njegovim emotivnim potrebama (plašljivo dijete koje slaže visoku barijeru kako bi si dopustilo usuditi se biti hrabro).   KOGNITIVNI RAZVOJ Igrajući se prirodnim predmetima ili nedefiniranim igračkama dijete uzima u obzir svoje elementarne osobine dok koristi svoju maštu slobodno. Tako primjerice mali štapići mogu lako postati špageti, a veliki štap gitara. Prije nego što se dijete upozna sa simbolima poput onih koje se koriste u pisanom obliku (brojevi i slova), dijete koristi oblike slobodne simbolike na temelju nadahnuća koje dolazi iz različitih oblika objekata s kojima se igra.

Kad djeca vide da netko postavlja šator ili gradi kuću u susjednom vrtu,

vrlo brzo će i sami početi praviti kuću ili šator.

                                                                       (Susanna Millar, Psihologija igre)

Sva igra i aktivosti djeteta se temelje na oponašanju. Dr. Rudolf Steiner navodi kako dijete funkcionira u potpunosti kao jedan osjetilni organ za vrijeme prve sedmoljetne faze života. Dr. Steiner nam pokazuje kako i što dijete oponaša do otprilike sedme godine. Oponašanje ovdje na Zemlji je nastavak usvojenih navika u duhovnom svijetu.   „Djeca donose prenatalna iskustva u duhovnom svijetu u fizičko postojanje nakon rođenja. U duhovnom svijetu, mi ljudska bića živimo u višim hijerarhijama; sve što radimo proizlazi iz prirode viših hijerarhija. Tamo oponašamo u znatno većoj mjeri jer smo ujedinjeni s bićima koje oponašamo. Potom smo poslani u fizički svijet, no nastavljamo s navikom bivanja jednim sa svojim okruženjem. Navika bivanja jednim sa svojim okruženjem se nastavlja oponašajući. Mi oponašamo one koji su odgovorni za naš odgoj i  koji bi  trebali raditi i osjećati ono što što mi oponašamo. Nevjerovatno je zdravo za dijete imati priliku, ne toliko živjeti u vlastitoj duši, nego u duši ljudi oko njega…”   Malo je dijete duboko dirnuto svime što ga okružuje te spontano oponaša djelatnost odraslih. Oponašanje je temeljni vid njegova razvoja – ono tako uči i vježba nove vještine. Ponašanje drugih također utječe na njega, a kako dijete izlazi u susret svijetu , ti rani utjecaji ga oblikuju. Promatrajući unutarnje i vanjske izraze poštovanja odraslih prema zemlji, djeca naravno poštuju prirodu i potvrđuju postojanje duha u materiji. Kako dijete odrasta u sigurnosti nepokolebljivog, ritmičkog postojanja, življenja s godišnjim dobima i ispunjenog divljenjem prema godišnjim svetkovinama, zemlja postaje djetetova mama, njegova istinska Zemlja-majka.