O Šumskoj vili
Najbolja je životna okolina u kojoj se djetetove snage mogu slobodno razvijati, uvijek idealna obiteljska atmosfera i toplo djelovanje majke. Zbog općeg stanja u društvu, u kojem nažalost nema preduvjeta niti u vremenu, niti u prostoru, niti u opuštenom življenju, vrtići su sve nužnije riješenje. Vrtići koji su u lijepom, mirnom kraju, mogu postati velegradska oaza u kojemu djeca mogu provesti mnoge sate u veselom zajedništvu. Kako nije moguće nadoknaditi sve poticaje koje dijete treba dobiti u jednostavnijim uvjetima života uz majku, u vrtiću će se stoga mnogo vremena posvetiti umjetničkim aktivnostima.
Šumska vila je mali vrtić započeo s radom 2009. godine kao udruga roditelja i prijatelja Waldorfske pedagogije. Dva odgajatelja se brinu za jednu mješovitu grupu djece, njih svega 14. Šumska vila se nalazi nedaleko prekrasne, hrastove šume nadomak Zagreba (par minuta iznad Krematorija) i smjestila se u udobnoj obiteljskoj kući s vlastitim parkom. U Šumskoj vili se izuzetno cijeni ručni rad, rukotvorine, domaća kuhinja, a djeca se odgajaju blago, bez prisile i nametanja, uz principe uzora i oponašanja. Uz niz umjetničkih i radnih aktivnosti koje se s djecom rade, vrtić ima i tjedni sat euritmije koji vodi dipl. euritmist Alen Guca, učitelj iz Waldorfske škole u Zagrebu. Potaknuti razmišljanjima i stavovima dr. Rudolfa Steinera, kreirali smo toplu, mirnu oazu u zelenilu i tišini za djecu od treće do šeste godine života te svojim konstantnim usavršavanjem na području pedagogije, psihologije, prehrane i obrazovanja doprinosimo poticanju razvoja waldorfske pedagogije, kroz teoriju i praksu, te odgoju i obrazovanju novih naraštaja. U rasporedu aktivnosti nastojimo pronaći ravnotežu između slobodne igre, u kojoj djeca mogu razviti vlastitu inicijativu, te od odgajatelja umjetničkih vođenih aktivnosti za cijelu grupu. Ostavljajući dovoljno vremena za slobodnu igru, djeci ostavljamo dovoljno prostora i vremena za razvoj imaginacije, inicijative i prerade životnih iskustava. Kako bi obogatili dječju slobodnu igru, bavimo se umjetničkim i radnim aktivnostima poput: slikanja “mokro na mokro”, modeliranja glinom i pčelinjim voskom, pjevanjem, vezom i šivanjem, filcanjem vune, lutkarskim predstavama, pripovijedanjem bajki, gestovnim kolima i ritmičkim pjesmicama, kuhanjem, uređenjem šume i cvjetnjaka, euritmijom. Svjesni smo kako odrasli mogu na umjetnički način višestruko pridonijeti vrijednostima za kojima žudi svaka dječja duša.
Pogled iz Šumske vile na Medvednicu
Posjet Šumskoj vili
(kako je Šumsku vilu doživjela jedna draga prijateljica)
Pošla sam jedno oblačno,zagrebačko jutro tražiti Šumsku Vilu. Čula sam da malena dječja bića čuva i čini ih sretnima. Naravno da Šumska Vila živi u šumi, njena kućica žute je boje i do nje je dug put.
Autobus me ostavio na zadnjem stajalištu na Krematoriju i našla sam se pred račvanjem… „ Kreni prema šumi“- šapnula mi je Šumska Vila.
I krenula sam…
Put se penjao uzbrdo, polako sam bila posve zaronjena u zeleno. Svijeta kao da je nestalo, našla sam se nekom čarolijom u šumskoj bajci u kojoj su mi društvo pravile ptičice i njihova pjesma. Zahvalila sam im se na društvu i došla na vrh brijega. Zrak, potpuno čisti, svježi, novi. I dalje vlada mir, mir koji ulazi u moje biće i želim da zauvijek tu ostane. Sad se počinjem strmo spuštati u potrazi za žutom kućicom. Dolazim do male čistine i ruba…kućica bi trebala biti tu negdje. Ali, prvo me obuzme pogled u daljinu, pogled u opet zeleno, u nestvarni horizont, širok, dalek i nesputan ničim osim samom prirodom. Gdje sam ja to uopće? Kamo gledam? Nema nikoga oko mene da podijelim ovaj doživljaj, da pitam… Zastanem na kratko, dišem polako i znam da moram krenuti dalje, Šumska Vila me čeka!
Još malo nizbrdo i evo je! Žuta kućica…Ispred nje dječje gumene čizmice, ma to mora da je ona koju tražim. Želim pokucati ali vrata mi otvori nasmiješena i draga Šumska Vila. Znala je ona da sam ja tu. Odmah kraj nje, iza njenih nogu vire me jedne svijetlo plave oči. Znao je Pavel da ću ja doći i iako na početku malo stidljivo, ubrzo me odveo do mjesta gdje ću obuti svoje papučice i ostaviti kišobran.
Garderoba je dugački hodnik, lijepo namješten, uz obavijesti za odrasle posjetitelje, tu je i knjižnica sa stručnom literaturom na jednoj polici. Zasjesti možete na velikim drvenim balvanima, prevladava svijetla boja drveta, svako dijete ima svoju vješalicu a ispod su klupčice za cipele i papuče.
Još ponesena doživljajem šetnje po šumi do Šumske Vile, ulazim u spavaonicu. Soba opremljena malim pravim krevetićima… „Snjeguljica“!-ja sam u toj bajci,pada mi na pamet,ne mogu se oteti dojmu šume, kućice, malih krevetića koje sam prvo ugledala. Sobica za spavanje je nježna, par mekanih igračkica, sve je nekako mekano i toplo.
Nasuprot spavaonice s desnu stranu hodnika ulazim u sobu dnevnog boravka…dječji raj. Prevladava drvo i puno nježnih, mekanih tkanina, mali kutići odijeljeni štenderima, na policama drvene igračke, u košaricama drveni oblici,plodine, u kolijevkama lutkice, posuđe je drveno ili metalno,puno štrikanih dekica, vrpci, dječji ručni radovi vidljivi su na policama,svaki zid obijan je u drugu pastelnu boju,proljetni svetkovni stol je odmah nasuprot ulaza, te drveni dugački stol s malim drvenim stolicama. Na stolu je upaljena svijeća. Iznad stola jedna je velika grana na kojoj su također ručni radovi djece i vila koje tu žive. Da, ovo je zaista mjesto za svako dijete! Maleni Pavel nas prati u stopu i zajedno sjedamo za stol. Tada Šumska Vila izvodi pravu čaroliju i na stol stavlja topli, mirisni kruh. Uz kruh nudi nas džemom od brusnice, medom,putrom te preprženim suncokretovim i sezamovim sjemenkama. Uz naravno, topli čaj. Takav kruh možete jesti samo u maloj žutoj kućici Šumske Vile.
Otvaraju se vrata i evo ih! Pavelovi prijatelji, jedan po jedan sjedaju s nama za stol uz topli kruh i napitak. To su mali maleni dvogodišnjaci. Kod Šumske Vile dolaze mirno,pa da, i oni su prošli onim šumskim putem i u njih je ušao mir. Vila ih dočekuje nježno,prima ih u naručje i tiho im cijelom sobom želi dobrodošlicu. Dječica se ne osvrću za odraslima, oni očekuju neki znak opraštanja, ali dječica su već ušla u svoj svijet, željno i s osmjehom. Znaju li ti odrasli da je ovo posebno mjesto? Znaju li da tako mala djeca uobičajeno ostaju nevoljko i često sa suzama bez njih? Ovdje toga nema, dječica su došla u svoj drugi dom. I evo ih, za stolom slatko papaju i Pavel, Mak, Nani, Juraj…traže još čak!
Doručak su djeca privela kraju, Šumska Vila i ja ostajemo za stolom same i pomažem joj u oblikovanju podložaka za jelo…tiho,jer djeca su upravo otišla u igru. Dolaze i drugi…veliši i jedan predškolac(ima 6 predškolaca). S vrata u igru! Sve se odjednom pomiče,okreče,iskreće. Maleni su okrenuli jedan cijeli ormarić,ušli unutra i veslali tko zna gdje…mahnuli su nam koji put i mi smo njima i to je sve,pustili smo ih, tim putevima mi ionako nismo sposobni poći…
Šumska Vila se nakon nekog vremena diže i prima flautu… svira pjesmicu i dječica zastaju i sa svojim Vilom počinju spremati sobu. Kad je sve na svom mjestu oglasi se zvonce i svi sjedamo u krug. Joshua, predškolac tada počne svirati flautu. Odsvirao je dvije pjesme tako lijepo,ma bez greške da me je to zbilja dojmilo. Ta Vila je zaista čaroliju podijelila s Joshuom! Sada maleni dolaze na red s pjesmicama, brojalicama i prstovnim igricama. Ma i ja sam s njima morala podijeliti neke igrice za prstiće i pokoju pjesmu. Kada je krugu došao kraj, Vila uz pjesmu proziva jedno djetešce koje sve ostale vodi u garderobu na oblačenje za vani. Kraj kućice je maleno igralište, onako, baš vilinsko…brjegovito, zemljano,pošumljeno…
O da, već je i druga Vila stigla, i ona mora da je Vila jer je tako topla, nježna i nasmijana. Svi zajedno izlaze vani a Šumska Vila tada oblači pregaču, uzima kuhaču te ide kuhati fini,zdravi ručak.
Maleni poslije ručka idu spavati a veliki se pripremaju za sve ono što ih čeka kad napuste uskoro Šumsku Vilu. Rade ručni rad, crtančicu ili sviraju flautu…
Pričala mi je Vila da za lijepih dana djeca cijeli dan borave u šumi,igraju se, jedu, spavaju..na žalost kiša je pratila moj posjet pa to nisam doživjela i mogu samo zamišljati koje blagodati šuma nudi toj sretnoj djeci.
Doživjela sam sretnu djecu, lijepo okruženje i sadržaje u koje je uloženo toliko puno truda i promišljanja!
I ja sam od Vile nešto naučila… raditi loptice od vune s vodom i sapunom , mogu to biti ogrlice, narukvice, loptice ili gusjenice. I moja će djeca dobiti dio te čarolije. Već do sad sam im život obogatila novim bajkama i pričama koje mi je preporučila Vila…širi ona svoja lijepa djela i hvala joj na tome! Imam i recept za kruh!
I tako svaki dan….
Zelenom šetnjom i s mirom u srcu dolazi se kod Šumske Vile. I svako jutro uz zdjelu tek ubranih trešanja miriše topli kruh…i dolaze dječica i kreče sve ispočetka…
(Dipl. odgajatelj/Waldorfski odgajatelj Renata Meniga, 2014. god)
